Dr Zoran Coko Antonović, hirurg i hroničar čačanske košarke
Uprkos različitim mišljenjima, ideja o osnivanju Muzeja košarke u Čačku je apsolutno ispravna. Grad koji je dao Željka Obradovića – najvećeg evropskog košarkaškog trenera svih vremena, grad koji je dao Dragana Kićanovića – igrača koji je dva puta bio najbolji košarkaš Evrope i koga mnogi i danas smatraju najboljim igračem sa ovih prostora, grad koji je dao Radmila Mišovića – koji je verovatno najbolji od svih onih koji nezasluženo nisu pozivani u reprezentaciju Jugoslavije zaslužuje da ima jednu takvu instituciju.
Ili da budemo aktuelni: petorica Čačana bili su direktni akteri epskih utakmica Partizana i Reala. Jedan je bio na terenu, a četvorica na klupi.
Teško onoj kući koja nema album sa slikama svoje dece kad su se rađala i odrastala, porodici koja nema slike svojih predaka, slika kada se pravila kuća, kada se ženilo i udavalo. Mogu da imaju i kamione, i avione, i milione, perspektiva takvih kuća je slaba. Sve to možemo da prenesemo na ovaj grad, na čačanske klubove i na košarku i da pronađemo odgovor na pitanje da li je Čačku potreban Muzej košarke.
Institucija muzeja nije izmišljotina ovog grada. To je institucija koja vekovima postoji u svim civilizovanim društvima. Suvišno je pričati šta za našu civilizaciju znače muzeji Luvr, Ermitaž, Prado, Madam Tiso, šta znače muzeji velikih klubova kao što se Real Madrid ili Barselona. To su neuništive institucije koje same sebe izdržavaju. Mislim da i mi imamo pravo za tu vrstu sećanja. Jer, Muzej košarke neće biti ustanova u kojoj će biti postavljeni eksponati koji će tu stajati 100 godina, nego će se vrlo verovatno baviti i izdavačkom delatnošću i koja će organizovati tematske izložbe.
